Svi se skrivaju zbog jednog čovjeka
Ovakav odnos prema igračima nema smisla, tužan sam i razočaran, kaže Metličić
Krajem 90-ih svi su ih otpisali, ništa bolje nije bilo ni početkom novog desetljeća. Rukomet, onaj reprezentativni, je bio daleko od svjetala pozornice, daleko od naslovnica, velikih ugovora i bogatih sponzora.
Onda se dogodio jedan poraz nakon kojeg se sve promijenilo. Hrvatska je u Portugalu na SP 2003. godine u prvom kolu izgubila od Argentine. I krenula putem zvijezda.
Predvođena nekim novim klincima Ivanom, Perom, Lacom, Sulićem, Tončijem Valčićem, Vorijem, Kalebom, Mirzom... Nakon toga rukomet i Hrvatska više nisu bili isti, rukometaši su stali uz bok nogometašima, praćeni na svim velikim natjecanjima vojskom navijača.
Ali ta reprezentacija iz Portugala polako nestaje, igrači odlaze, neki samovoljno, drugi na ne baš lijepe načine i rastanke uz poljubac i stisak ruke. Onako ljudski. Posljednji koji nije po volji, a još nismo saznali razlog, jest kapetan, onaj koji je u Portugalu trebao biti MVP, ali je IHF nagradu dao Schwarzeru. Petar Metličić. Nitko ne zna hoće li Pero biti u Austriji kada “kauboji” u siječnju krenu po novu medalju.
- Ne znam ni ja, iskreno, odgovara Metličić.
Nazvali smo Ciudad Real, i otkrili jedan žalostan podatak. Dan prije objave reprezentativnog popisa, kapetana nitko iz saveza nije kontaktirao. NITKO!
- Nitko, ništa. Stvarno sam imao dobru volju, osjećao se motivirano i spremno, želio pomoći koliko mogu. I zbog toga mi je najteže. To je i najžalosnije jer mislim da nisam zaslužio takav odnos. Pa valjda možemo ostati ljudi i udostojiti se nazvati, reći što se misli. Valjda sam toliko zaslužio.
Ne moramo mi napisati, ‘jest, zaslužio si’, dovoljno je pogledati snimke iz Spaladium Arene, Zagrebačke arene, snimke s prvenstva u Njemačkoj, Sloveniji...Tamo se išlo zbog Ivana, Pere, Laca..., ne zbog onih koji će danas na novinarske adrese odaslati popis za Austriju. Ne zbog Červara, Gopca, Poljaka.
- Neka mi se kaže u lice da nisam potreban i neće biti problema. Pa nije reprezentacija moja, ni Balićeva, Davorova, Stipina, Antina, ali se ne treba skrivati iza pomlađivanja jer to nema veze s istinom. Pogledajte samo koliko nas je ostalo iz Portugala.
Ne onoliko koliko bi trebalo...
- Tu je deset novih igrača. Igraju li Čupić, Duvnjak, Alilović, Štrlek, Vukić..., reprezentacija je pomlađena i to je samo zavaravanje. Osjećam se jako tužno, razočarano, nezadovoljno. Žao mi je svega, a ako me netko ne želi neka se udostoji nazvati i reći mi to u lice, rastat ćemo se bez farse, bez ičega. Ovako ovo nema smisla.
I još šaka argumenata oko pomlađivanja:
- Pogledajte Francusku, koliko igrača imaju preko 30 godina i nitko ne spominje pomlađivanje. Da sam star onda bi i Ciudad Realu bio star, ne RK Splitu, nego jednom od najboljih klubova svijeta.
Nešto ga je posebno zasmetalo...
- Krajem rujna pričao sam s Linom i dogovorio se da igram, imao sam želju, volju, a onda sutradan pročitam da sam sebe zovem u reprezentaciju. Pa tko sam ja da sebe zovem u reprezentaciju, ne sastavljam ja popis. Ponavljam, nije to moja reprezentacija, već svih nas.
Ovo nije prvi put da se igrači bez puno logike udaljuju iz nacionalne momčadi.
- Za to smo mi igrači najviše krivi. Bilo je sto prilika kada smo mogli, možda i trebali, podići frku, a svaki put bismo ostali nijemi. Uvijek je bilo: “Pa ovo, pa ono, a ne bi trebali, zaboravit će se”, i tako bi prošlo, tako cijeli život. Toliko se igrača odreklo, omalovažavalo ih, nitko nije otišao na lijepi način, zar je potrebno da se Metličić sada provlači kroz novine. Ili Davor, Sulić, Kaleb, pa ono što je bilo s Džombom. Recite mi je li Ivano zaslužio onakav odnos, poniženja. Da sam bio u njegovoj koži sigurno ne bih ostao dužan.
Kapetan smatra da igrači u cijeloj situaciji nemaju status kakav bi trebali imati.
- Boli me zbog zbog svih tih igrača, nisu to zaslužili. Svi oko reprezentacije osjećaju da imaju pravo pričati, svi nešto govore, a nitko ne štiti igrače. Svi se skrivaju zbog jednog čovjeka o kojem i mediji, koliko mogu vidjeti, pišu pozitivno. Nigdje nisam pročitao tekst da Sulić treba reprezentaciji, Vuković, Kaleb, sada i ja...
O kojem čovjeku se radi?
- Tko prati rukomet znat će, a ja ovdje želim naglasiti odnos prema nama To je veliki problem. Sve se može raditi na drukčiji način, ovo nije ni normalno ni civilizirano. Tako se odricati kvalitetnih igrača.
Priznat će da je trebao i ranije progovoriti.
- Žao mi je što nisam i ranije nešto rekao, pa i pod cijenu da me više ne zovu u reprezentaciju. Ali ovo više nema smisla. Svi smo mi pijuni i kolateralne žrtve, a sve što tražim jest malo respetka i jedno hvala.
A što ako na kraju svega dođe Červarov popis?
- Ako me pozovu, odazvat ću se i kao uvijek dati sve od sebe. Reprezentacija je iznad svega, ali iskreno umoran sam od svega toga i trenutno mi nije na prvom mjestu. Nakon svega volio bih biti s obitelji, odmoriti se.
A mi bi voljeli da bude s nama - u Grazu i Beču.
28. rujna 2009.
Pero Metlićić:
“Zvao me Lino, pitao kako sam, razgovarali smo i odlučio sam i dalje pomoći reprezentaciji. Ako bude zdravlja i sve bude u uredu, bit ću u Austriji. Dogovorili smo se da neću stalno igrati, već da se i mladima pruži prilika. a ću pomoći iskustvom, sigurno je da mogu dati još i kvalitetom, ali ne bih se volio gurati u prvi plan”
29. rujna 2009.
Zoran Gobac:
“Metličić opet u reprezentaciji? Hm, pa nije li se on oprostio još nakon SP? Ne znam da može ići baš tako. Za mene je Metličić igrač koji se oprostio od reprezentacije. Mi želimo biti ozbiljni, a to znači da se ne upada ili iskače samo tako. Imamo igrače koji trebaju nadomjestiti Peru i njima treba dati pravu priliku”.
izvor: NoviList.hr