Nakon Eura...

Ovo je jedan odličan post sa foruma sportneta... Iako je podugačak, vjerujte, vrijedi pročitat :)

"Postavili smo visoke standarde u ovom sportu. Nismo daleko ako kažemo da smo nogometni Brazil, košarkaški Dream team ili teniski Federer. Čisto sumnjam da su naši rukometaši zadovoljni drugim mjestima i drvenim medaljama. Možda sam nam malo podigao rep, ali mi moramo pucati na visoko. Stvarno više ova priča da kad god dođemo do polufinala kao da smo sami sebe zadovoljili, više ne drži vodu. Červar kao da moli Boga da može brojat koje je to polufinale zaredom. Roger Federer je 23 puta zaredom bio u polufinalu, ali samo pretpostavljam da se prije sjeća 16 osvojenih GS-a!

Imamo već 7 godina najboljeg rukometaša na svijetu. Jedinog pravog i istinskog rukometnog playmakera. Imamo 4 igrača u trenutno dva najjača svjetska kluba, Ciudadu i Hamburgu. Imamo dva mlada i odlična krila, te golmana koji iz godine u godinu brani 10-15% bolje. Imamo jednog Tončija Valčića koji je po mom skromnom mišljenju možda i naš trenutno najkompletniji igrač. Šteta što je bio ozljeđen ovo prvenstvo. Drago Vuković igra fantastično u Gummersbachu. Buntića se moglo i ranije kombinirat sa Metličićem. Ako već nismo fizički najjača reprezentacija, mogli smo širinom kvalitete sve gazit.

Rezultate nam nitko ne može uzeti. Recimo, do 2006. smo radili sjajan posao, bez apsolutno ijednog prigovora. Bilo je i ozljeda, nije širina klupe bila velika. Polufinala zaista jesu bila uspjeh. Igrači su nam često dolazili u završnice premoreni i ozljeđeni. Tada nije bilo zamjene ni za Peru, ni za Balića pa ni za Laca s obzirom da Tonči tada nije htio igrat.

Od 2007. u Njemačkoj kad ustvari apsurdno ne igramo polufinale, ali igramo daleko najbolji rukomet. Došli smo na to natjecanje spremniji no ikad i imali jedan slabiji dan. Možda smo bili i previše prepotentni i previše sigurni u sebe pa smo naletjeli na Francuze i neočekivano izgubili. Mi smo 2008., 09. imali bolju reprezentaciju nego 2004.,05. Dobili smo vrhunske zamjene u Duvnjaku, Čupiću, vratio se Valčić, Vuković je bio sve bolji, Buntića smo prekasno afirmirali... Prerano smo se riješili Sulića, Metličića...

Imali smo sve preduvjete da stanemo na najviše postolje. Sada više polufinala nisu bila uspjeh. Polufinale je bilo imperativ. Međutim, mi se i dalje busamo u prsa sa polufinalima, raubamo neke glavne igrače do iznemoglosti, a zamjene definitvno postoje. Da skratim priču, srebra svakako jesu uspjeh ako ćemo Francuzima priznat premoć. Sve ispod srebra je za nas neuspjeh. Samo bih završio s mišlju da smo mogli i trebali s jednim igračem koji se rađa jednom u 50 godina, kao što je Balić, napravit više! Nitko ne ulazi s takvom prednošću u neku utakmicu kao kad mi ulazimo s njim. Ne, nije to fraza. To je tako. Pogledajte današnje srednjake. Nakon Richardsona, Balić je jedini pravi rukometni play. Sve ostalo su priučeni srednjaci, ali nikako razigravači.

Sretan sam zbog njih, drago mi je da živim uz takvu generaciju. Nismo još rekli zadnju riječ. Možda je sve dosad trebalo tako bit. Možda nas čeka nešto veliko. Optimizma ne nedostaje samo malo manje improvizerstva i manje podobnih."

Shaggy