Balić: Volim Španjolsku jer se manje trenira, ali ostajem u Zagrebu

Ivano Balić, kada je čuo da mora dati podulji intervju, u svom je stilu ispalio:
– Jel’ baš mora?

E, pa mora, jednom godišnje mora.
Na dogovor je došao točno u sekundu.
– Pucaj – ispalio je gotovo s vrata.


Kakva je bila ova godina na sportskom i privatnom planu?
– Nije loše.

Može li malo opširnije? Koje ćete stvari pamtiti po dobrome, a koje po lošemu?
– Ovu godinu pamtit ću po tome što sam se uspio oporaviti od gadne ozljede leđa. Mnogi su mi govorili da više uopće neću igrati, da je mojoj karijeri kraj, da neću moći normalno hodati. Mnogo mi je pomogao profesor Mario Tomljanović. Nakon povratka na parkete, malo sam se tražio u formi, sve tamo do lipnja. Rezultatski se neću žaliti. Osvojili smo srebro na Svjetskom prvenstvu, sa zagrebašima sam došao do četvrtfinala Lige prvaka. Da smo izvukli nekog drugog, a ne Kiel, prošli bismo dalje.

Kada ste primili srebrnu medalju u zagrebačkoj Areni, odmah ste je skinuli s vrata?
– U tim trenucima bio sam ljutit na sve oko sebe. Mislio sam da su nas suci jako oštetili i zato sam tako reagirao. Svaki poraz teško proživljavam, tako i taj protiv Francuza u finalu. Sada pak drukčije gledam na to finale. Ipak su oni bili bolji. Treba čovjeku neko vrijeme da shvati da nije svaki put u pravu.

Je li uopće bilo loših trenutaka?
– Što se tiče rukometa, možda samo ona loša igra u Hamburgu kada smo uvjerljivo pobijeđeni. Sve ostalo bilo je OK.

A na privatnom planu?
– Nema loših trenutaka. Samo dobri. Sretan sam što sa sinom Dinom mogu provoditi mnogo vremena. Uostalom, zato sam se i vratio i zato nisam htio otići iz Zagreba ni kada je bila frka oko visine moje plaće. Svaki slobodni trenutak koristim da budem s njim. Odemo u kino, bili smo na hokeju na ledu. Još trenira te-kvon-do. Već ima žuti pojas. Kada dobije crni, onda će se i tata morati početi bojati da ga sin ne istuče (smijeh).

Na ljubavnom planu?
– Ništa novo. Nisam zaljubljen. Nemam djevojku. Slobodan sam i zasad mi tako odgovara.

Osim što većinu slobodnog vremena provodi sa sinom Dinom, ima li Ivano neki hobi, nekakvu neobičnost?
– Spavanje, ha ha. Treba se čovjek odmoriti nakon dva treninga dnevno. Volim slušati muziku. Slušam svašta po malo. Recimo TBF, Norah Jones... Ne volim narodnjake, ne volim glasnu glazbu. “Morska vila” je bila u redu, posebice kada smo slavili pobjede na SP-u u našoj zemlji.

Kako ste se snašli u Zagrebu, je li razlika između života u Španjolskoj i Hrvatskoj tako velika?
– Super mi je u Zagrebu. Što se tiče razlike, možda su u Španjolskoj ljudi malo opušteniji. Kod njih je sve ležernije. Nema kod njih da se nešto mora napraviti danas. Može i sutra. I, da, ovdje su zime puno hladnije i ima snijega. Ipak sam ja iz Splita, meni više odgovara toplija klima.

U Zagrebu vas svi prepoznaju?
– Poznavali su me i u Pamploni, no ondje ti ljudi neće samo tako prići i upustiti se u razgovor. Ovdje me često ljudi zaustave, žele popričati, dobiti autogram, žele se fotografirati. Nekad imam strpljenja, nekad ne.

Strpljenja često nemate ni u miks-zoni poslije utakmica. Pokraj novinara znate projuriti kao brzi vlak.
– Nije baš tako. Kada izgubimo, uvijek prvi stanem ispred novinara. Kada pobijedimo, onda su i neki drugi zaslužni, pa neka oni više govore.

Jedna vam je stvar strašno smetala kada ste igrali u Španjolskoj.
– Duga putovanja. To sam mrzio. Da sam mogao birati, igrao bih samo domaće utakmice. Kod nas su, osim odlaska u Split i Metković, sva gostovanja blizu.

U Španjolskoj je svaka utakmica u prvenstvu bila teška, u hrvatskoj ligi sve je laganica?
– Istina. No, mi u Portlandu nismo nikad imali pritisak da tu i tu utakmicu moramo pobijediti. Rekao sam već prije da kod njih nema ništa “pod moraš”. Ako si dobar, onda ćeš pobjeđivati, ako ima boljih, onda ćeš im čestitati.

Sjećate li se kakvih smiješnih događaja iz Pamplone?
-Znao sam naletjeti na prosvjede ETA-e. Sreća da sam uvijek kada sam naletio na njih bio u automobilu i na pristojnoj udaljenosti.

A trčanje ispred bikova?
- Zanimljivo je da to nikad nisam uživo gledao, a četiri sam godine proveo u Pamploni. Kako se to uvijek događa ljeti, ja sam u to vrijeme bio u Hrvatskoj, na zasluženom odmoru. Nije mi nikad palo na pamet da žrtvujem ljeto kako bih gledao tamo neke kako trče ispred razjarenih bikova.

Kada ste igrali u Pamploni, družili ste se uglavnom s igračima s prostora bivše Jugoslavije, s Ratkom Nikolićem, Davorom Dominikovićem, Renatom Vugrincem. S kime prijateljuje od zagrebaša?
– Sa svima jednako. Uvijek sam za kavu, sok, druženje. Dobro, najčešće sam s Ljubom Vukićem. Znamo se još iz Splita. Sa Škofom znam otići na ručak u Marendu. Ondje se jako dobro jede. Pitajte ga (smijeh).


Često vas vidimo u društvu košarkaša.
– S Nikšom Prkačinom vidim se dosta često, s Matejem Mamićem također. Volim košarku pa imamo mnogo tema za razgovor. Na košarkaške utakmice ne stignem jer u to vrijeme ili imamo trening ili svoje utakmice.

I dalje ste obožavatelj američkog sporta?
– Naravno. Koliko stignem, pratim sve što se događa oko NHL momčadi New Jersey Devils. Nažalost, prijenosi su vrlo kasno, kada moram spavati .

Kako se nositi s krizom koja je i te kako prisutna i u sportu?
– Da sam stručnjak za to kako se izvući iz krize, ne bih igrao rukomet, nego bih sjedio u nekom uredu i tražio rješenje. Nažalost, kriza je realnost i to se osjeća na svakom koraku. Treba biti skroman i ne treba se rasipnički ponašati.

Jeste li skromni kad je o trošenju riječ?
– Jesam. Sigurno me nećete vidjeti u skupim dućanima kako kupujem poznate marke.

Može li se unatoč krizi do vrhunskih rezultata?
– Naravno. Neće ta kriza vječno trajati, ali sada je tako i moramo biti svjesni da ni klubovi ne mogu uvijek napraviti čuda.

Kako ste se osjećali kada su vam smanjili ugovor, kada su vas se htjeli riješiti?
– Nije bilo lako tih dana. No, ja sam imao čvrst ugovor sa Zagrebom i nije me bilo strah da će se dogoditi nešto senzacionalno. Uostalom, čvrsto sam odlučio ostati u Zagrebu. Pisalo se svašta, no uspio sam to ignorirati.

Znači li to da više nikad neće u inozemstvo?
– Ne znači, ali trenutačno se ne vidim nigdje drugdje nego još nekoliko godina u Zagrebu. I točka.

Uskoro će predsjednički izbori. Komu će Ivano dati svoj glas?
– To je moja tajna i ne bih je želio podijeliti s ostatkom Hrvatske.

Ali, imate svog favorita?
– Naravno.

Znači, ide se na izbore?
– Ide, ide.

Sada je rukometna stanka. Praznici se provode u Splitu?
– Tako je svake godine. Novu godinu već 15 godina slavim na istom mjestu, u kafiću Carver. Ondje se okupi rukometno društvo, dođu Metličić, Vuković, Vukić. I čim otkuca ponoć – svatko svojoj kući.

Zato poslije dočeka počinju pripreme za još jedno veliko natjecanje, Europsko prvenstvo koje će se od 19. do 31. siječnja igrati u Austriji.
– Prvi su mi put pripreme blizu Splita, u Makarskoj. Barem neću morati dugo putovati. Što reći o Europskom prvenstvu? Znam samo da imamo kvalitetu da možemo razmišljati i o medalji.

Ali medalja nije imperativ, idemo u dosta pomlađenom sastavu?
– Bez obzira na to, imamo kvalitetu za medalju.

Dakle, potpisali biste medalju?
– Bih, bez problema. Još ima dosta igrača koji su u Portugalu 2003. osvojili zlato. Tu su Tonči Valčić, Blaženko Lacković, Vedran Zrnić, Pero Metličić, Igor Vori, a mogli su bez problema s nama biti još i Sulić, Špoljarić, Dominiković.

Tko su nam glavni suparnici za zlatni tanjur koji će umjesto pehara podići kapetan pobjedničke reprezentacije?
– Francuska i Španjolska. Posebno moramo obratiti pozornost na Španjolce jer je pravo igranja stekao Arpad Šterbik. To je vratar koji u svakoj utakmici može donijeti golemu prednost za svoju reprezentaciju. Baš kao Omeyer za Francusku.

Pripremnih dana za EP neće biti baš previše?
– I ne treba. U Španjolskoj se mnogo manje trenira nego u Zagrebu. Ondje treneru nije bitno da mu igrač bude svjež na treningu, već na utakmici.

Znači, kao trener ćete biti zagovornik španjolskog modela?
– Da, ali samo ako ću biti trener. Zasad se ne vidim u tom smjeru.

Naravno da ne kada još mislite igrati do Londona 2012. godine.
– Tada ću imati samo 33 godine. Nije to previše. Samo da bude zdravlja.

Kakav će Zagreb biti na proljeće? Koji su dometi ove momčadi u Ligi prvaka?
– Sigurno je da će se klub pojačati za jednog do dva igrača. U ovom sastavu bez problema možemo do četvrtfinala, no ako želimo na vrh, onda su nužna pojačanja – rekao je.

Da je Ivano vlasnik kluba, koga bi doveo?
– Dragu Vukovića. On može podjednako dobro igrati na sva tri mjesta u vanjskoj liniji, a odličan je i u obrani. To je igrač kakav bi nam jako dobro došao. I ne treba nam nitko više.

Šteta što je Duvnjak otišao...
– Drago mi je zbog njega. On je sav uloženi novac već isplatio svojim odličnim igrama u Hamburgu. Za njega ću uvijek reći da je čudo od igrača. No, ima još jedan koji je na njegovu putu.

Otkrijte nam tajnu.
– Marino Marić. Kružni napadač s kojim već sada odlično surađujem, to je dečko koji voli učiti sve o rukometu. On će u skoroj budućnosti biti najbolji kružni napadač na svijetu. Rijetko kada pogriješim u procjeni, samo da znate.

Na svakom prvenstvu imali ste vojsku navijača. S time se mogu pohvaliti još samo nogometaši.
– Super je kad igraš na gostujućem parketu, a na tribinama vidiš tisuće naših navijača. Kako je Austrija blizu i ulaznice se, koliko čujem, dobro prodaju, igrat ćemo kao da smo u Zagrebu, Splitu ili Zadru.

Vidjet ćemo kakav će dekor na tribinama biti u utakmici drugog kruga kada ćemo se u Beču sastati sa Srbijom, čiju će reprezentaciju također bodriti mnoštvo navijača.
– Imali smo sličan slučaj na EP-u u Švedskoj 2002. godine. Ne znam točno u kojem smo gradu igrali, ali cijela jedna tribina bila je s hrvatskim, a druga sa srpskim navijačima. Nije bilo nikakvih incidenata, siguran sam da ih neće biti ni sada, osam godina poslije. Čuj, pa ja sam se malo previše zadržao s tobom. Imam nekih drugih obveza. Jel’ to sve?

izvori: večernji list & lady ;)